среда, 9. фебруар 2011.

putovanje u pleksiglasu

  Razmišljala sam o tome da blogerski prokomentarišem izbor filmova za ovogodišnji beogradski fest, ali sam, ipak, odlučila da ovaj posvetim simpatičnoj pojavi iz svog kruga. Na kraju, zanima me šire sagledavanje kulturnih pojava, ne samo onih koje su institucionalno proizvedene i priznate.
  Elem, u Beogradu postoji taksista koji se okovao pleksiglasom. Srela sam ga dva puta: neposredno pošto je odabrao da se ogradi i vozi zatvoren u svom prozirnom kavezu i dva godišnja doba kasnije, kada se ošišao do glave i postao opšte poznat. Odluku da odvoji svoje sedište od ostatka automobila doneo je nakon što je fizički napadnut od strane nebitnih ljudi, jer to je ono što mali kriminalci jesu - vrhunski slobodni ali i vrhunski beznačajni - i nakon što je uvideo da sistem kontrole neće biti u stanju da zaštiti i njega. Napravio je zidove sa dve, tri rupice za vazduh i jednim otvorom za poravnanje računa. Nenasilan, kakav po prirodi jeste, odabrao je da se sam žrtvuje zatvorivši se u kutiju veličine sedala, jer, kako mi je ispričao, ne bi bez posledica podneo još jedan sličan napad. Iako se tokom okršaja sa kriminalcima nije dogodilo ništa drastično, a materijalna šteta je iznosila svega hiljadarku i nožem probodenu jaknu, emocionalne posledice teško su bile podnošljive glavnom liku ove priče. U ušima mu je odzvanjao škrgutavi glas napadača od nekih dvadesetak godina (ne više): sada ćemo da te ubijemo. Sada ćemo da te ubijemo, sada ćemo da te ubijemo, sada ćemo da te ubijemo, danju, noću, za volanom, u krevetu sa suprugom - čovek može da poludi. Na sve to, oni koji su izgovorili te reči nikada nisu uhvaćeni, jer, između ostalog, ni jedan nije dodirnuo dovoljno ravnu površinu kako bi policija mogla da uzme validan otisak. U pleksiglas, pa nek rikne bez vazduha kada dođe leto. Bar ga niko neće ubiti.
  Prestravljeni izraz napadnutog čoveka iz pleksiglasa kolebao se između tragičnog i smešnog, da bi ga, tokom našeg drugog susreta, zamenio još kolebljiviji izraz presrećne medijske zvezde u usponu. Pročulo se u mahali da batica vozi ograđen, došla je voditeljka, došla kamera, došla televizija, jutarnji program bato moj - prvi program nacionalne televizije, pa ti vidi. Videla ga žena, dok je pijuckala prvu jutarnju kafu, ponovo se zaljubila. Videla ga tašta i prijatno se iznenadila kako je opušten pred kamerama. Videla ga ćerka, pa počela da razmišlja o svojoj vezi sa reperom u pokušaju, koji je, opet, dospeo samo do provincijske lokalne televizije. Videla ga komšinica, hvalila ga pred komšijom, komšija proljubomorisao. Sad je naš junak postao ekskluzivac. Nije to više običan taksi. To je bilo na jutarnjem programu, imaš sad da uživaš što te vozi zvezda po uobičajenoj tarifi. U nekoj normalnoj zemlji bi za reklamu dobio i beneficije, ali nema veze, dosta  je čoveku i afirmacija.  
  Ono što ja pokušavam ovde jeste da na priču u pleksiglasu nakačim trake nacionalne ideologije. Nije da verujem u Naciju, naprotiv, to nije idealan koncept i ne znači sreću. Samo hoću nacionalnu ideologiju, jer to se uklapa u filozofski sistem, koji, po mom mišljenju, treba živeti. Ideologija je nešto što nas interpelira kao subjekte (Lakan), što nas čini zaboravnim kad je u pitanju činjenica da smo otuđeni robno-novčanim uslovima života (Marks), da smo rođeni sa trajnim osećajem nedostatka (From), što nas odvaja od racionalnosti i dovodi do emotivne katarze (Aristotel). Hoću to, jer to je put. Aristotel je dao definiciju tvorbe ideoloških proizvoda. Čovek po sredini. Prosečan (sličan nama) i izuzetan istovremeno. Samo taj može biti junak. Ono što neobičnog vozača taksija čini junakom priče u pleksiglasu jeste to što je izašao iz društvenog i ličnog problema infantilno i nespretno, ali ipak je izašao. Po naški. I sad je još srećan što ga snimaju. Nacionalnim, tradicionalnim metodama, čovek je našao način da bude srećan - iako smešan. Interpelira me ono što prepoznajem kao sopstveni obrazac, kao srpski način. Snalažljivost u očaju. U potpuno nenormalnim, idiotskim okolnostima. Bombarduju nas, mi pevamo. Rat je, mi pravimo vrhunske filmove. Šalju nas u zatvore, mi pišemo komedije. Teraju nas preko, mi pravimo grandiozne kućerine ovde, kod kuće. Imamo dominantne, kontrolišuće majke, ali zato pijemo i ne kontroliše nas niko. Napadnu nas, mi obilazimo ulice u kutijama od pleksiglasa. To smo mi. I podrazumeva se da uživamo u tim trenucima i da zaboravljamo da mislimo.
  Možeš da me pitaš zašto mislim da je borba za ideologiju (ali ne i ideologa) filozofski životni kocept. Zato što nije sve ni u otresanju ideologije. Socijalizam je gušio. To znamo. Pokušao da zameni Boga diktatorima. I to znamo. Da nas ubedi da je sve u nauci, ali i da treba slepo verovati u istu. Ideologija jeste put traženja nekog Boga i toga treba uvek biti svestan. Ali, ako se odreknem Boga, da li moram da se odreknem puta? Ako ne verujem u Naciju, da li treba da odbacim ono što me opušta po naški?
  Slavoj Žižek i Boris Gunjević napisali su knjigu Bog na mukama / obrati apokalipse i to je jedna od knjiga sa kojima se u potpunosti slažem (to mi se dešava ponekad), a ona govori o zajedničkom putovanju levice i teologije. To je zapravo ponovno otkrivanje specifičnosti teologije i odbacivanje običaja da sve što je tradicionalno bude gurnuto u domen studija kulture. I kada rasporimo telo i proučimo sve modele njegovog funkcionisanja, opet moramo znati da u njemu čitavom uživamo. To je, zapravo, put to Boga - hodočašće u kome uživamo uprkos tome što možda još tokom puta shvatamo da ga tamo negde nema. To je način da se savremena apokalipsa prevaziđe.
  Zato slavim postojanje svih putovanja u pleksiglasu.

1 коментар:

  1. hahaha, preko pleksiglasa do zvezda, tj jutarnjeg programa.

    Doktore, dobar ti je ovaj blogač.

    ОдговориИзбриши