уторак, 22. фебруар 2011.

Srčanost luzera (Čovek zvani hrabrost, Crni labud)

Šta reći o filmu koji ne može da ti se ne svidi. Proverena formula. Vestern, skoro da je anti. Vestern koji je doneo sumnju u ustanovljene vrednosti. Čovek zvani hrabrost (True Grit, 1969, Henry Hathaway) snimljen je krajem najburnije decenije u modernoj istoriji SAD. Hipi pokret je bio na izmaku, Kenedi je nastradao, ratovi protiv kojih je ustala američka javnost su ipak povedeni, a dominacija belog, patrijarhalnog muškarca, kapitaliste je reuspostavljena. Ali na nestabilnijim osnovama. Američki građani su se preispitivali samo trenutak pre nastanka ovog filma. Pokušavali da ustanove da li je njihova dominacija svetom nešto dobro. Da li oni to stvarno žele. I šta je snimio Henri Hetvej u ovakvoj situaciji. Snimio je film koji prikazuje obrnute, naopake Tragače (pretpostavljam da i ptice na grani znaju najčuveniji film Džona Forda). Devojčica traži ubicu svoga oca, a u tome joj pomaže jednooki alkoholičar, koga maestralno tumači šezdesetjednogodišnji Džon Vejn. Dobio je svog jedinog Oskara u kategoriji najboljeg glavnog glumca za tu ulogu. Film je snimljen prema romanu Čarlsa Portisa, napisanom one čuvene 1968. godine, a primetićeš i da drugarstvo poluhendikepiranog starca i četrnaestogodišnje devojčice liči na parodičan komentar na nekadašnje sjajne zvezde vesterna, omnipotetne kauboje brze na obaraču. Dva glavna lika, dve struje u američkom društvu – stara, patrijarhalna i nova, mlada, srčana, ali ne i dovoljno snažna - ne mogu jedna bez druge u svojim istraživanjima nepoznatih prostranstava.
Film braće Koen, koji možeš da pogledaš u Sava Centru ove godine, jeste rimejk pomenutog ostvarenja. Umesto Džona Vejna imamo Džefa Bridžisa, novog simpatičnog luzera – još jedan simbol neutemeljenosti amerikanizma. Devojčica više liči na Indijanku i na glumicu iz Tragača. Vizuelno, film je mračniji, gluma je energičnija. Pravila žanra su dosledno sprovedena, što je iznenađenje, budući da je Čovek zvani hrabrost  jedan redak izlet braće Koen u svet žanrovkog filma.
Uzbudljivo reuspostavljanje starih vrednosti nije samo nostalgija za erom jednom prevaziđene krize, već je i isticanje fragilnosti američkog društva, koje polako počinje da reciklira sopstvenu maštu. Žar i entuzijazam jesu stvar nostalgije u eri globalizma. Kod svih nas, a ne samo u SAD. Činjenica da se oni mogu naći samo u istorijskoj mašti je tužna i navodi na razmišljanje. Da li imamo srčanost makar bili i luzeri?
Novi film Darena Aronofskog, Crni labud (Black Swan, 2010) silno je ishvaljen od kritike i čini mi se na štetu prethodnog filma istog autora pod nazivom Rvač (Wrestler, 2008).  Sada je pred nama ženska verzija Rvača, film koji ponovo prikazuje stanje umetnika i umetnosti u svetu surovog kapitalizma. Ova tema u poslednje vreme opseda Aronofskog i on portretiše propale, izmorene, problematične individue, koje jedva izlaze na kraj sa sopstvenim statusom umetnika. Njihovo telo prvi je i najkatarzičniji pokazatelj njihove samlevenosti. Ono se bukvalno raspada pred nama i naši rvači se bolno hvataju za grudi pred mečeve, a balerine jedva izlaze na kraj sa sopstvenim organima (kožom, kosom, noktima, želucima i mozgom). Tokom naporne borbe likova sa samim sobom Aronofski uspeva da doda i pristojnu dozu baroknog kombinovanja žanrova i medija, tako da Rvač daje interesantan uvid u sjaj ringa i tamu onoga što je iza njega, kao što Crni labud dočarava lepotu i glamur klasičnog baleta, ali i neprijatnosti koje umetnost donosi psihi pojedinca.
Ipak, nakon Rvača ni Crni labud nije baš toliko otkrovenje, a maestralna gluma Mikija Rurkija nije zaostala za glumom Natali Portman, čak je i prevazilazi. Zato Rvač, Rvač, Rvač... pa tek onda Crni labud.
 

Нема коментара:

Постави коментар