недеља, 20. фебруар 2011.

Put u nepoznato na FESTu

Film Put u nepoznato (Rabbit hole, 2010, John Cameron Mitchell) ili u bukvalnom prevodu Zečja jama, adaptacija je istoimene drame Davida Lindzija iz 2005. godine. Deklarisani gej reditelj, Džon Kameron Mičel, u mojiom očima proslavljen mjuziklom Hedvig i besni patrljak (Hedwig and the angry inch, 2001), odlučio se da se ponovo lati režije (ovo mu je tek treći film), angažujući glumicu Nikol Kidman za glavnu ulogu, a njeno je ime, izgleda, postalo začin uspeha u filmskoj industriji. U svakom slučaju, imamo na FEST-u još jednu dramu i još jednu višestruko nagrađenu glumicu. Drama je strašna, i više od toga. Užasna je. Mladi bračni par pokušava da preboli tragičnu smrt četvorogodišnjeg sina, obavljajući svakodnevne aktivnosti, postepeno odbacujući krivicu za detetovu smrt i postepeno se ponovo približavajući jedno drugom. Početak je, dakle, smešten u prošlost, tačnije osam meseci pre prvog kadra, a ono čemu prisustvujemo je nimalo lak put ka razrešenju paklene situacije. Lindzijeva drama stavila je akcenat na činjenicu da ni jedna smrt nije ista i na činjenicu da, u samorazarajućem društvu brendova i robno-novčane proizvodnje, smrt može biti jedino nešto nenadoknadivo, jedino što vraća svetost i svečanost životu. U takvom stanju društva smrt nadrasta pomirljivost, ona dostiže status svečane žrtve. Reditelj, Džon Kameron Mičel, ima silnog dara za predstavljanje lomljenih i slomljenih identiteta. Baveći se ljudima koji više ne znaju šta jesu, polako zaboravljajući šta su bili (Hedvig je (bio) dečak, koji je komplikovanom operacijom pola izgubio deo penisa, ostajući sa jednim besnim patrljkom; Beka je žena koja je bila majka i ne zna da li taj status i dalje zaslužuje, itd), sasvim nenametljivo ulazi u podsvest gledalaca i vršlja po arhetipovima i ustanovljenim normama. Način na koji gradi lik podseća na nošenje savršeno urađene, sveže torte, čija nežna glazura polako puca i raspada se dok na tacni ne ostane smeša nepokupljive svegetine. Lepa i nežna Beka, tj. Nikol polako puca sve više i puca na sitnicama. Naporno za gledaoca, ali ko kaže da sve što gledamo mora biti prijatno. Ta silna neprijatnost i čini Mičela nepopularnim kada je u pitanju industrija…

Нема коментара:

Постави коментар