субота, 19. фебруар 2011.

Overena kopija na FEST-u

Šta nas čeka na ovogodišnjem FEST-u? Ove godine dominiraju filmovi teških situacija, prevazilaženja i neprevazilaženja, apsurda, očaja i tranzicije. Primetićemo da je svetska ekonomska kriza iznedrila narative suočavanja sa teškoćama i minimalističku, ali zato prodornu i upečatljivu glumu (ili je selektor Ivan Karl, inače glodur filmskog i serijskog programa RTS-a, birao takva ostvarenja, kako bi podržao nezavidno stanje u kome se nalazimo). U svakom slučaju, primereno sivilu otuđenosti i krize, gledaćemo ljude u borbi oko pozicija, ljude koji pokušavaju da prebole smrt potomstva, ljude čiji se brakovi raspadaju, one koji su toliko udaljeni da se skoro uošte i ne poznaju, profesionalne ubice u depresiji, jakuze u tranziciji, umetnike u krizi i likove zarobljene u mrtvačkim kovčezima, oklopnim vozilima i rupčagama u stenama. Gotovo da nema komedija, tj. ako ih ima, dovoljno su crne. Filmovi navode na razmišljanje i omogućavaju katarzu, tako da, šta god ko rekao, izbor zadovoljava.
Šekspirov Koriolan, u režiji Ralfa Fajnsa, će biti u svakom smislu interesantan za nas, budući da je sniman kod nas i da je rediteljski prvenac glumca Fajnsa.
Overena kopija (Copie Conforme, 2010, Abbas Kiarostami) delo je iranskog pisca i reditelja sa zavidnom biografijom (And Life Goes on, El sabor de las cerezas, Bilety,…) posejanom filmovima koji tretiraju dehumanizovanost i solipsizam, samoizolaciju i samoosporavanje modernog čoveka i doba, uz jasan, pre svega, spisateljski stav i svrstavanje uz pisce poput Beketa, Joneska i Pintera (one koji su tretirali apsurd postistorijskog i postapokaliptičnog). Overena Kopija prikazuje susret muškarca i žene, Engleza (Shimell) i Francuskinje (Binoche) – u Italiji (Toskani, tačnije) – mestu na koje pisac dolazi kako bi održao promociju svoje nove knjige o originalnosti u umetnosti i o vrednosti kopije. Razgovorom koji se savija između engleskog, italijanskog i francuskog jezika, blaziranom razmenom o stavovima u umetnosti, muškarac i žena shvataju da su petnaest godina u braku, da imaju sina i da su upravo na tom mestu proveli svoj medeni mesec. On je profesorski hladan, ona je emotivna i iritantna, a dete je zadubljeno u igrice i bezobrazno. I dok gomila slučajnih proaznika iznosi svoje mišljenje o braku i bračnim obavezama, karakteri (stojeći pred ogledalom, kako bi nam stavili do znanja da pogled u ogledalo može biti i pogled prema publici), zajedno sa nama ili bar sa nekima od nas, uviđaju da je otuđenost postepeno dovela do apsurda u kome više ne poznajemo najbliže, u kome globalizam preuzima ulogu pokretača beskrajnog ponavljanja, kopiranja i beskrajne sličnosti. Radnja lagano teče, postaje čak sasvim uobičajena, kostimi se srozavaju i opuštaju, žena se izuva, frizure se raspadaju. Ima se utisak da smo tako nešto doživeli milion puta, takav beznačajan razgovor, poneko izlivanje lične frustracije u drobilici svakodnevnog, a opet događaj dovoljno dramatičan i alarmantan. U multijezičkoj i multikulturalnoj zbrci pinterovštine (pomalo izbijaju pinterovske provokacije publike i borbe karaktera za dominaciju) i joneskovštine (Ćelava pevačica u eri globalizma), izdvaja se zaista sjajna (pa i nagrađena) gluma Binošove, koja nervira, uh koliko samo nervira svojim emotivnim izlivima i histerijom grunutom usred profesorovog finog razglabanja i egocentrizma. Ono što je tužno – samo takvo i može da bude – jeste činjenica da je Kiarostami za glavnog glumca uzeo Vilijama Šimela, zvezdu engleske opere i da ta zvezda nije zapevala. Njegova gluma nije dorasla glumi Žilijet Binoš (mada se savršena dikcija uklopila u zahteve lika – samozaokupljenog workoholičara) i stalno sam čekala da zapeva i za pojas zadene, ali to se na žalost desilo nije. Iako je to možda stvar rediteljskog naglašavanja sveta otuđenosti (pa i tišine), činjenica je da nisu svi potencijali glavnog glumca – operskog pevača iskorišćeni i da bi utisak tihe tuge imali i ako bi bar malo zapevao pa prestao. Film je vizuelno prijatan i nenametljiv, ali pretpostavljam da neće biti veliko oduševljenje onima kojima je dosadno neki argument. Meni nije.

Нема коментара:

Постави коментар