петак, 25. фебруар 2011.

Vudi Alen i Danis Tanović

Novi film Vudija Alena, Upoznaćeš visokog crnog muškarca (You will meet a tall, dark stranger, 2010), crna je komedija o neuspehu (kao uostalom i veliki broj filmova ovog reditelja), i još jednom priče koje se vezuju u lanac pokazuju odsustvo bilo kakvog kraja. Ljudske sudbine, povezane Alenovim filmovima, podsećaju na panoramu Amerike išarane životnim pričama luzera, baš kao što je telo išarano venama. U novijim ostvarenjima Vudi Alena nema njega, što je ustvari tužan podsetnik na njegove godine i verovatno nedostatak elana zahvaljujući kom je delovao tako šarmantno tokom svog plodnog rada. Da li ima svrhe prepričavati radnju njegovog novog filma? Decentrirana tehnika pisanja i režiranja, radnja koja lagano teče, karakteri koji zanose svojim nesavršenostima i kupuju nas svojom manama, sposobnost autora da se smeje samom sebi i onome što je u osnovi njegovog pogleda na svet – beskrajna iskrenost, prisutna čak i tokom izraženog kukavičluka. Fantastičan je odabir glumaca i svi su briljantni, savršeno postavljeni baš tu gde im je mesto. Kriza u društvu tako je lagano pristuna kroz paradiranje sporednih junaka poput vračara, sponzoruša, siromašnih umetnika i napuštenih i prevarenih prijatelja i ljubavnika. Sve to uvezano paučinastim alenovskim nitima daje demitologizovanu sliku američkih junaka, nesavršenih, glupavih i nesigurnih imigranata u stalnoj trci za idealnim slikama bogatih kapitalista sa životima što liče na san.   
Naših gora list, sarajevski reditelj Danis Tanović, prezentuje nam svoje novo delo – Cirkus Kolumbija iz 2010. Delo interesantnog naslova povratak je Tanovićevim korenima – antiratnoj tematici, Bosni i Hercegovini, analizi sopstvenog i tuđeg identiteta i ratu kao fatumu na ovim prostorima – sudbinskom ringišpilu u zemlji cirkuskoj atrakciji preplavljenoj paradoksima i ponovljenim pričama. Narativ obuhvata miris baruta, prve godine rata u Jugoslaviji i Sarajevo (njegov hrvatski deo), uz dozu  humora i uz odsustvo svake patetike. Jedan od velikih kvaliteta Tanovićevih ratnih filmova jeste poetizam nasilja koje je pristuno u atmosferi, ali ne i brutalno, fizički. Ono se uvlači pod kožu, opasnost je tu, ona vreba... ali ostaje namerno nedorečena. Strah je najveći dok se sa njim ne suočimo i upravo je to osećanje pratilo nas - ljude sa ovih prostora – nanevši nam psihičke posledice nesagledivih razmera. Retke su bile prilike za hrabrost, a prilika za kukavičluk je bilo previše. To je ono suočavanje sa sobom koje niko ne želi. Vizuelno, film je svetao, obasjan suncem, šaren i šarmantan – kao zatišje pred buru, a glumački imamo još jednu bravuru Mikija Manojlovića – cepidlake gastajbartera, što je uhvatio poslednju priliku da bude čovek. Tu je i Mira Furlan, tu je i Boris Ler i jelena Stupljanin – pravo jugoslovensko iskustvo. I prijatno i neprijatno i umetnički i popularno i istorijski i savremeno... 

уторак, 22. фебруар 2011.

Srčanost luzera (Čovek zvani hrabrost, Crni labud)

Šta reći o filmu koji ne može da ti se ne svidi. Proverena formula. Vestern, skoro da je anti. Vestern koji je doneo sumnju u ustanovljene vrednosti. Čovek zvani hrabrost (True Grit, 1969, Henry Hathaway) snimljen je krajem najburnije decenije u modernoj istoriji SAD. Hipi pokret je bio na izmaku, Kenedi je nastradao, ratovi protiv kojih je ustala američka javnost su ipak povedeni, a dominacija belog, patrijarhalnog muškarca, kapitaliste je reuspostavljena. Ali na nestabilnijim osnovama. Američki građani su se preispitivali samo trenutak pre nastanka ovog filma. Pokušavali da ustanove da li je njihova dominacija svetom nešto dobro. Da li oni to stvarno žele. I šta je snimio Henri Hetvej u ovakvoj situaciji. Snimio je film koji prikazuje obrnute, naopake Tragače (pretpostavljam da i ptice na grani znaju najčuveniji film Džona Forda). Devojčica traži ubicu svoga oca, a u tome joj pomaže jednooki alkoholičar, koga maestralno tumači šezdesetjednogodišnji Džon Vejn. Dobio je svog jedinog Oskara u kategoriji najboljeg glavnog glumca za tu ulogu. Film je snimljen prema romanu Čarlsa Portisa, napisanom one čuvene 1968. godine, a primetićeš i da drugarstvo poluhendikepiranog starca i četrnaestogodišnje devojčice liči na parodičan komentar na nekadašnje sjajne zvezde vesterna, omnipotetne kauboje brze na obaraču. Dva glavna lika, dve struje u američkom društvu – stara, patrijarhalna i nova, mlada, srčana, ali ne i dovoljno snažna - ne mogu jedna bez druge u svojim istraživanjima nepoznatih prostranstava.
Film braće Koen, koji možeš da pogledaš u Sava Centru ove godine, jeste rimejk pomenutog ostvarenja. Umesto Džona Vejna imamo Džefa Bridžisa, novog simpatičnog luzera – još jedan simbol neutemeljenosti amerikanizma. Devojčica više liči na Indijanku i na glumicu iz Tragača. Vizuelno, film je mračniji, gluma je energičnija. Pravila žanra su dosledno sprovedena, što je iznenađenje, budući da je Čovek zvani hrabrost  jedan redak izlet braće Koen u svet žanrovkog filma.
Uzbudljivo reuspostavljanje starih vrednosti nije samo nostalgija za erom jednom prevaziđene krize, već je i isticanje fragilnosti američkog društva, koje polako počinje da reciklira sopstvenu maštu. Žar i entuzijazam jesu stvar nostalgije u eri globalizma. Kod svih nas, a ne samo u SAD. Činjenica da se oni mogu naći samo u istorijskoj mašti je tužna i navodi na razmišljanje. Da li imamo srčanost makar bili i luzeri?
Novi film Darena Aronofskog, Crni labud (Black Swan, 2010) silno je ishvaljen od kritike i čini mi se na štetu prethodnog filma istog autora pod nazivom Rvač (Wrestler, 2008).  Sada je pred nama ženska verzija Rvača, film koji ponovo prikazuje stanje umetnika i umetnosti u svetu surovog kapitalizma. Ova tema u poslednje vreme opseda Aronofskog i on portretiše propale, izmorene, problematične individue, koje jedva izlaze na kraj sa sopstvenim statusom umetnika. Njihovo telo prvi je i najkatarzičniji pokazatelj njihove samlevenosti. Ono se bukvalno raspada pred nama i naši rvači se bolno hvataju za grudi pred mečeve, a balerine jedva izlaze na kraj sa sopstvenim organima (kožom, kosom, noktima, želucima i mozgom). Tokom naporne borbe likova sa samim sobom Aronofski uspeva da doda i pristojnu dozu baroknog kombinovanja žanrova i medija, tako da Rvač daje interesantan uvid u sjaj ringa i tamu onoga što je iza njega, kao što Crni labud dočarava lepotu i glamur klasičnog baleta, ali i neprijatnosti koje umetnost donosi psihi pojedinca.
Ipak, nakon Rvača ni Crni labud nije baš toliko otkrovenje, a maestralna gluma Mikija Rurkija nije zaostala za glumom Natali Portman, čak je i prevazilazi. Zato Rvač, Rvač, Rvač... pa tek onda Crni labud.
 

Tri filma o aferama

Poštena igra (Fair game, 2010, Doug Liman), zanimljiva triler-drama u režiji Daga Lajmana (poznatog po filmovima Gdin. i gđa. Smit i Bornov identitet), obrađuje životnu priču nekadašnjeg agenta CIA-e, Valeri Plejm. Valeri je saznala istinu o iračkom nuklearnom naoružanju, podelila je tu istinu sa suprugom i ubrzo potom postala persona non grata u obaveštajnim krugovima. Njen identitet je obledanjen, njen život je polako počeo da se raspada, a njeni ideali potonuli su zajedno sa autoritetom obaveštajaca, koji samo mogu da uzdišu dok posmatraju delovanje velikog tate iz Bele Kuće. Film je sniman po istinitom događaju. Prava, poštena Valeri se pojavljuje na kraju, a ideologija američkog nacionalizma nastavlja da živi i u ovom ostvarenju kroz sliku izuzetnog i običnog pojedinca. Predstava makar i samo jednog čoveka (ili u ovom slučaju žene) koji je odbio da živi u spletu laži, zaokružuje inače društveno kritičku radnju u utopiju usavršenog sveta pravde, mesta gde se pojedinci ipak mogu izboriti za prave, ljudske vrednosti. Dokumentarni snimak nije katalizator, niti je prst u lice, već je potpuno uklopljen u priču i time progutan utopijom srećnog kraja. Ipak, postoji i jedno osveženje, bar kada je žanr u pitanju. Agenti više nisu omnipotentni Džems Bondovi koji kokaju i rokaju sve što im se pod nogama nađe. Stvarnost je prodrla u film o agentima i oni su portretisani kao nemoćni, kao sasvim obični, kao mi… A kraj možda možemo shvatiti i kao otvoren. Priča još može da se odvija i odvija se i ko zna ko je, ustvari, kriv za kule bliznakinje i svetsku krizu…. Preporučujem.




Globalna kriza (Inside job, 2010, Charles Ferguson) zastrašujući je dokumentarac o uzrocima i posledicama globalne krize, koji obavezno moraš pogledati. Montiran je dinamično, intervjuisano je mnoštvo odgovornih i neodgovornih američkih ekonomista, a pored toga, možeš saznati i šta je to derivat i kako su nuklearni naučnici!, nakon hladnog rata, pretvorili minus u plus i gubitak u zgoditak, nazvali to procenom dohotka i počeli da trguju nečim čega nema. Pravi društveno kritički dokumentarac, posle koga ostaješ sa velikim upitnikom na licu, jer, zašto zaboga u SAD kriza tek počinje (kako lepo kaže film) kada ovi naši uporno pričaju da je već prošla. Odjednom ti biva jasno zašto svi zajedno radimo sve duže, a imamo manje novca i zašto je klika na vlasti, zapravo na vlasti. Njihovi pipci su svuda prodrli. Uz sve to, prijatan glas Meta Dejmona – naratora, učiniće da i uživaš. E pa – uživaj.




Oklopnik (Armadillo, 2010, Janus Metz) – još jedan izabrani dokumentarac, donosi ti prikaz grupe danskih vojnika, smeštenih u vojnoj bazi u Avganistanu tokom šest meseci, 2009 godine. Film je savršeno montiran, gotovo da nećeš primetiti da je dokumentarni, a likovi vojnika su fantastično dočarani, počev od prvih kadrova snimljenih sa njihovim porodicama u Danskoj. Ono što je uznemirujuće i svakako zaslužuje tvoju pažnju, jeste tretman drugosti (u ovom slučaju Talibana) i način na koji velike svetske sile, sa eurocentričnim pogledom na svet, posmatraju Istok. Uznemirujuće. Nejednakost snaga kao da je primetna samo objektivnom posmatraču, a tek način na koji se govori o ljudima, “neprijatelju”, oružju…. Mogu samo da napišem SVAKA ČAST REDITELJU! Ne čudi podatak da je ovaj film izazvao mnoštvo polemika u Danskoj (i u svetu) i da je zaista zaslužio status kontroverznog ostvarenja.